Često postavljena pitanja

Marija Montessori je utvrdila da djeca najbolje uče kroz vlastite aktivnosti koristeći svoja čula. Djeca u Montessori okruženju su aktivni učenici, uče kroz rad, a ne samo kao posmatrači koji gledaju ili slušaju. Djeca na Montessori časovima uče vlastitim individualnim tempom i sukladno vlastitim interesima i sposobnostima. Učenje kao uzbudljiv proces otkrivanja, dovodi do koncentracije, motivacije, unutrašnje discipline, i ljubavi prema učenju. Prema Montessori metodama djeca se stavljaju u starosne grupe (1-3, 3-6, 6-9, 9-12, i tako dalje), formirajući zajednice u kojima starija djeca spontano dijele svoje znanje s mlađima. Prema Montessori filozofiji učiteljica ne treba da pokušava da ulije znanje u glavu djeteta, nego da u kratkim i pojedinačnim razgovorima, objašnjavanjem i pružanjem pomoći u razumijevanju podstiče njihovu radoznalost i usmjerava njihov daljnji rad. U Montessori školama se koriste materijali koji podstiču samostalno riješavanje zadataka, razvijajući logiku, motoriku, pamćenje i slično. Dakle, Montessori škole su usmjerene na učenike, dijete je certar svega dok je kod tradicionalnih škola u centru pažnje nastavnik/predavač.

Zanimljivo je da neki ljudi smatraju da Montessori učionice pružaju previše slobode, dok drugi smatraju da su vrlo stroge. Kvalitetan program održava savršenu ravnotežu između slobode i ograničenja, a pomažći djeci da razviju "unutrašnju discipline" i "normalizaciju". Djeca u tako postavljenom okruženju su slobodna donose odluke za sebe i ostvare svoju samostalnost. Montessori okruženje nudi "slobodu u granicama"; ne dozvolu da radi ko šta koće. Kako dijete razvija svoju sposobnost da donosi samostalne odluke, tako se povećava nivo slobode. U isto vrijeme recimo vrlo malo dijete, ili dijete iz nove sredine, će u početku imati manje mogućnosti vlasttitog izbora ili slobode. Jedna od ljepota prilagođenog okruženja je mogućnost da djeca svih uzrasta i faza razvoja zajedno rade u harmoniji. Prava zajednica se razvija onda kada se djeca međusobno pomažu.

Poštovanje je vrlo važan aspekt u Montessori okruženju. Međusobno poštovanje, poštovanje okruženja i nas samih. Dijete ne može ometati drugo djete ili njegov rad, osim samo ako je pozvan da se pridruži. Dijete je slobodno da radi sa bilo kojim materijalom (sukladno njegovom stepenu mogućnosti koje određuje nastavnik), ali ga mora pažljivo postupati sa njim i vratiti ga na mjesto kada završi, da bude spremno za sljedeću osobu. Dijete ima pravo da radi samo, ili u grupi, ili da ne radi ništa (jer može značiti da uči promatranjem drugih, razmišlja, ili jednostavno se odmara), ukoliko ne ometa druge.

Dr. Montessori je uvidjela da je postoji razlika između kreativne mašte (nastaje na osnovu stvarnosti) i fantazije (nastaje na osnovu nestvarnih događaja). Dok je gledala djeca kako se igraju shvatila je da oni zaista žele da budu u stanju da urade stvari u stvarnom svijetu, a ne da se samo pretvaraju. Tako da je stav Montessori škole da iako cijenimo igre u mašti, ipak djecu ohrabrujemo da rade sa stvarnim stvarima i u realnim okolnostima.

Prava kreativnost nastaje iz individualne slobode izražavanja. Ono što nećete i ne trebate naći u Montessori školi je da vidite na primjer 20 istih crteža kako se nose kući! Vaše dijete će biti ohrabreno da se izrazi kroz pjevanje, ples, glumu, razgovor, crtanje, slikanje, sklapanje, lijepljenje, rezanje, aranžovanje i pisanje. Ono što mi znamo je da, za razliku od odraslih, djeca nisu baš zainteresovana za krajnji rezultat; njih više fascinira zabava kreativnog procesa.

Dr. Montessori je vjerovala da je priroda obdarila dijete sa unutrašnjim nagonom za samorazvoj. Smatrala je će dijete samo ispoljiti potrebu za razvojem, sukladno svom jedinstvenom tempu. Identificirala je tzv "osjetljivi period" kod djece kojima su namjeru na zadovoljavanje potreba da posebnu osjetljivost i izvući na one aktivnosti koje će pomoći u tom razvoju. U školu je uključila brojne aktivnosti i obrazovne materijale, ali je zadržavala samo one koji su djecu zaista zaokupljali. Montessori je shvatila da djeca koja provode vrijeme u okruženju koje je osmišljeno da podržava njihov prirodni razvoj imaju moć da sama sebe obrazuju. Ovi materijali su dizajnirani od prirodnih materijala na na način da prate prirodan razvoj djeteta i podstiču na preispitivanje. Na primjer u jednom zadatku, djetetu je postavljen zadatak da umetne garnituru cilindara različitih dimenzija u okrugle otvore odgovarajućih veličina. Jedno od djece je umetnulo sve cilindre osim jednog, koje nije moglo da stane u preostali otvor, a ostali cilindri su se svi klimali u svojim otvorima. Dijete je bilo primorano da analizira gdje je pogriješilo, a istovremeno zainteresovano da vježbu ponovi kako bi došlo do uspjeha. Ovaj pribor je istovremeno izoštravao dječija čula i omogućavao kontrolu greške. Dijete u sebi po samom rođenju ima potrebu da uči i stvara i sve što vaspitač treba da čini je da mu oslobađa puteve kojima će moći da se samosazna.

Opće je prihvaćeno da su prvih šest godina života su godine kada se odvija najveći razvoj djeteta. Prema Montessori metodama nazivamo ih "period formiranja", kada se razvijaju osnovne crte ličnosti djeteta.

Istraživanja pokazuju da su djeca koja su pohađala Montessori programe su dobro pripremljena za kasniji školski, socijalni i emocionalni život. Osim dobrih rezultata na standardiziranim testovima, djeca koja su pohađala Montessori programe rangirana su iznad prosjeka na kriterijima kao što su poštivanje vremena rada, pozornost slušanja, korištenje osnovnih vještina, pokazivala su odgovornost, postavljala kritička pitanja, iskazivali su entuzijazam za učenje i jako dobro prilagođavanje novim situacijama.